ZBOGOM, MLADENE, ZBOGOM

Posted: 6. jula 2015. in Uncategorized

_____Prva misao koja mi je proletila kroz glavu kada smo poslije duže pauze odveli ćerkicu u park Mladen Stojanović, koji je nekada bio oaza za rekreativce, a danas je oaza za štrajkače glađu i marginalizovane ratne vojne invalide, bila je: Gospode, šta nam se to dogodilo!?
_____“Tata, šta je ovo?“ – upita me ćerkica koja je takođe bila zatečena viđenim. Ne bi imalo smisla da joj odgovorim da smo došli u neku opsceno-opskurnu varijantu zabavnog parka Volta Diznija, sa primjesama hičkokovske strave i fantastike i uvrnutog humora, gdje se nadrealno i onostrano u suptilnoj sugestiji gotovo neprimjetno stapaju sa našim narodnim melosom, donoseći potpuni haos i besmisao nasuprot miru i spokoju koji su nekada bili glavni aduti ovog uništenog parka.
_____U kojem god pravcu da sam pogledao, na koju god stranu da sam se okrenuo, vidio sam samo džinovske naduvane tobogane, velike platforme sa trambulinama, ringišpile, autiće na električni pogon, porodične bicikle sa četri sjedišta, šibicare, prodavače dječijih igračaka, kokica, kuvanih kukuruza i šećerne vune; jednom riječju: vidio sam ludnicu, ludnicu, ludnicu, na sve strane samo histerija i jeftino vašarsko šarenilo, na koje moje oči nisu mogle nikako da se naviknu. „Ovdje kao da je bačena atomska bomba“, primijetila je moja ljepša polovina. Nisam imao snage da joj odgovorim, da joj bilo šta kažem, toliko sam bio razočaran onim što smo zatekli u nekad najljepšem, najmirinijem i najzelenijem parku u Banjaluci. Ta ovde se nekad dolazilo da se u miru i tišini gorostasnih divljih kestena uživa i odmara mozak, da se sa djevojkom lagano prošeta između klupa na kojima se mladi ljube i ašikuju, da sa svojim društvom popiješ koje pivce i zasviraš gitaru, da uživaš u životu i da se prepustiš čarima zelenila i spokoja koji se ovdje pokazuju svuda oko tebe. Zbog toga se ovdje nekada dolazilo. A danas se, kako vidim, dolazi iz potpuno grugih razloga, koji nemaju nikakve veze sa stvarnom svrhom i namjenom bilo kojeg parka, ne samo ovog.
***
„Godine 1918, kada se završio Prvi svjetski rat, Mladen Stojanović je nastavio studije i završio medicinu u Beču. Godine 1930. se vratio u rodni Prijedor. Dolaskom u Prijedor sirotinju je besplatno liječio, a često siromašnom bolesniku dao novac za put do kuće. Liječio je Krajišnike bez nagrade govoreći: »Najveća mi je nagrada zahvalne oči bolesnika, koje se pridižu i u život vraćaju.“

Zbogom, Mladene, zbogom.

PETONIJE

Posted: 1. jula 2015. in Uncategorized

_____Jednog lijepog julskog dana, sunčanog da ne možeš da gledaš ispred sebe dok koračaš ulicom, moja se žena dosjetila da na našem nimalo prostranom balkonu, ionako već zakrčenom do plafona dječijim igračkama, alatom i pokvarenim usisivačem, posadi kakvu sezonsku cvjetnicu, koja bi svakodnevnom ugođaju ispijanja jutarnjeg nesića, dodala jednu volšebniju i južniju notu, kako je negdje pročitala: mediteranski štimung, osjećaj da je na nekom drugom i prijatnijem mjestu na kojem pjenušavi valovi zapljuskuju njena bolna i žuljevita stopala. (Prije nego što nastavimo dalje sa ovom pričom, želio bih da čitaocu napomenem da je gospođa koja je došla na takvu ideju, u sedmom mjesecu trudnoće, a to znači: divljanje hormona, nagle promjene raspoloženja, neuračunljivost, naopako rasuđivanje, sumnjičavost, burni ispadi, niska tolerancija frustracija, niski prag pražnjenja agresije itd. itd.). „Da, o da, vidim da se i tebi sviđa ta ideja“, rekla mi je, iako joj nisam ničim pokazao da mi se sviđala ta ideja, a onda je stala da prelistava zadnjih dvadeset brojeva magazina „Svet biljaka“ i „Cvijet.info“, ali s takvim oduševljenjem i histerijom da sam pomislio da će se već od sutra sasvim sigurno odlučiti za porodični biznis uzgoja sadnica. Možda griješim, možda sam previše paranoičan, ali nema tog muškarca koji nije bio na ivici ludila i nervnog sloma u tih veličanstvenih devet mjeseci, za kojih žena promjeni hiljadu različitih raspoloženja, a muškarac je uglavnom u onom jednom – pokislom.
_____Petonije! Petonije! Uzviknula je kao da je u najmanju ruku otkrila jezero na Marsu ili da su video-igrice bolje za oči od šargarepe.
_____“Šta je sa petonijama, draga, bojim se da te nisam razumio?!“
_____“Kupićeš mi petonije“, uzviknula je, „kod skretanja prema Fisu ima ona lijepa fina bakica koja prodaje razno cvijeće, a pored cvijeća prodaje voće i povrće, uzećeš nam paradajiza i paprika da napravim sataraš, on je idealan izbor po ovoj neizdrživoj vrućini.“
_____“Da, draga.“ odgovorio sam umoran od borbe sa njenim fiks idejama i uputio se prema finoj bakici.
_____Po toj istoj brutalnoj i neizdrživoj vrućini, od koje se topio asfalt pod nogama, sjeo sam u auto u kojem ne radi klima ni hlađenje, sa gorivom na rezervi i zimskim gumama, i otprašio do Fisa, polusluđen, iznerviran i prespreman da nekom saspem u lice milion uvreda koje taj neko nije sigurno zaslužio, ali se, eto, našao u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, ispred čovjeka koji po drugi put prolazi svojih veličanstvenih devet mjeseci.

PENNIPOTENTI

Posted: 29. juna 2015. in Uncategorized

_____Ptičice iz obližnjeg šumarka bukvalno se nadmeću koja će ljepše i virtuoznije da razbije podnevnu monotoniju planine na kojoj sam se obreo sasvim slučajno, učlanivši se u lokalno planinarsko društvo na nagovor moga prijatelja Laze, iskusnog trekera i visokogorca, čovjeka koji je više od dvije trećine života proveo u netaknutoj divljini. Možete li da zamislite: čovjek kao ja, vječni prvosprataš i doživotni knjiški moljac, postade, igrom slučaja, ekplorator stjenovitih uzvišenja koja u svima nama izazivaše čuđenje i strahopoštovanje, te nas naučiše mudrosti i strpljenju, svemu onom što sam uzaludno tražio među knjigama i prašnjavim stranicama, vjerujući im više nego živom čovjeku. Možda sam tek ovdje, na ovom mjestu, odsječen od svijeta i civilizacije, gdje sam ranije samo po dužnosti zalazio, gledajući da se što prije vratim među nebodere i neonske reklame, otkrio koliko sam ustvari sićušan i nebitan u poređenju sa zemljom po kojoj sam hodao i nebom u koje sam gledao kroz olistale krošnje gordih i vjekovnih stabala.
_____Na vrhu visokih četinara, podno samih plavičastih kumulusa, one iste ptičice s početka priče nastavljaju da tjeraju šegu i da se nadmeću. Čuju se tu i čiope, i galice, i trepteljke, i popići, i jedan do ušiju zaljubljen tetrijeb, ošamućen od sunca i ljubavi, lepezasto širi veliki rep – doziva svoju draganu da mu se prepusti bezuslovno i bez ostatka, a sve u cilju opstanka ugrožene im vrste. Čitava simfonija pjevačica i pjevača proslavlja buđenje prirode i nadu u novi početak.
____Postoji li išta ljepšte od njihove raspjevane melodije, obojene neshvatljivim zvučnim koloritom?
____Kako samo miluju uši svojim tananim akordima od kojih duša raste do zanosa u kojem nam se može učiniti da je lijepo i lako živjeti. Tako su naši stari liječili sve svoje boljke. Odlazili su u prirodu i tamo pronalazili unutrašnju ravnotežu i mir, sve ono što im je grad navikao da daje natašte, od vikenda do vikenda, da se ne bi previše razmazili, osvijestili, vratili sebi i progledali. Ne mogu da razumijem ljude koji ne mogu od vremena do vremena da se izgube u nekoj brutalnoj šumetini, daleko od televizora i računara, ostajući sami sa sobom i sa tišinom – sa dvije stvari kojih se savremeni čovjek najviše plaši.

RAJA IZ NASELJA SUNCE

Posted: 21. juna 2015. in Uncategorized

Nikada neću zaboraviti scenu kada smo Bato, Dava i ja lopatama razbijali led na košarkaškom terenu da bismo mogli u decembru da kuvamo basketa. Narod nije mogao da vjeruje svojim očima, i svako malo se moglo čuti kako neko komentariše da smo sve trojica stvoreni za ludnice. Ljudi su provirivali iza svojih zavjesa i čudili se čudom zašto baš i po najhladnijem vremenu moramo da igramo košarke. Od toliko fiskulturnih sala i balona, mi smo izabrali snijeg i poledicu, i to baš kad sav narod odmara u svojim kućama.
Bato je bio najnabrijaniji među nama. Svakoga dana je prelazio preko 40 kilometara svojim super-napucanim biciklom koji mu je otac donio iz Rusije. Toliko je bio napredniji od nas ostalih, da smo svi mi pored njega izgledali kao neuhranjena nedonoščad. Bio je visok 1,80 cm, a zakucavao je s obe noge i ruke, i to sa isprekidane linije, pri tom ostajući da visi na obruču kao kakav orangutan koji tjera šegu ispred uspaljenih ženki. A, hvala bogu, ni ženki nam nije falilo. Svake večeri, kada bi pospano sunce potonulo iza humki i topli sumrak osvojio cijeli Paprikovac, okupljali smo se kod čuvenog zidića i zezali se uz pjesmu i gitaru. Meni se sviđala jedna Biljana Savanović, i ako koji slučajem sada čita ovu priču, želio bih da joj poručim da i dan danas žalim što nisam smogao snage i hrabrosti da joj se obratim i kažem joj šta mi je na srcu i duši. Stidljivost i neodlučnos, brat i sestra moje mladosti.
Tegove smo počeli da dižemo u petom osnovne, kada su počeli da nam izbijaju oni smiješni mekani brčići. Teretanu smo napravili u Batinom podrumu, od dasaka, automobilskih guma, tegli, pijeska i boga ti pitaj čega sve ne. Prijavljivali smo se svake godine na ulični basket. Prvi je bio kod Đukićeve pumpe, i tad smo se zvali Sivi orlovi. Druge godine smo se zvali Daj baba gra’, a treće godine smo se zvali po imenu roštiljnice koja nam je bila sponzor – Pero Ždero.
Što se tiče sporta i košarke, mislim da se još uvijek nisu pojavili luđi i fanatičniji tipovi od nas trojice. Živjeli smo za sport i igru, za pokret, za pozitivnu energiju i druženje, za sve lijepo što može da obilježi jednu mladost. Nismo poklekli pošastima koje su u drugim naseljima bukvalno harale, uzimajući gotovo svakog dana jedan mladi život. Bio je rat, bila je bijeda, bila je gola borba za život. Najviše mi je žao što je naš teren danas prazan. Djeca igraju videoigrice i gledaju Parove. Umjesto da šutaju loptu oni četuju preko vibera, umjesto da se ljube i ašikuju, oni se povlače u virtuelne svijetove, daleko od svake stvarnosti. Nema više fanatika koji bi razbijali led na košarkaškom terenu da bi mogli u decembru da zakuvaju basketa. Nema više Bate, Dave i Gileta da organizuju turnir i animiraju cijeli Paprikovac, a i šire.

SAMOM SEBI

Posted: 7. januara 2015. in Uncategorized

Da li ima išta što te razdire, što te cijepa iznutra kao tema? Da li te se išta dotiče, mali čovječe, ili si i dalje iznad i ispod svega, poput stranca mimo svijeta, dalek svemu što je ljudsko i normalno.

Da li postoji nešto zbog čega bi se ti osjećao kao ti? Osjećaš li išta kada se pred tobom razvije plašt tuđe nesreće i stradanja, kada pogledaš u lice skitnice koji ti traži sitnu paru da preživi ovaj dan?

Da li si ikada ikoga iskreno volio, ili si samo imao namjeru da nečim prekatiš vrijeme, da si obezbjediš privremenu zabavu i trenutno zadovoljstvo, bez suštine, bez emocija, bez vezivanja?!

Život je kratak, prijatelju, i dok ti ovo pišem, usamljeniji nego ikad u životu, ja te molim da ne kreneš mojim putem, putem koji ima samo jedan uvir, završetak i kraj.

Ne dozvoli da ti život bude besmislen.

Ne dozvoli da se ikada osjećaš nebitnim i suvišnim.

Ne dozvoli da prođe jedan dan bez ljubavi, zagrljaja, čitanja dobrih knjiga, šetnje, molitve i Boga.

Danas sam bez stajanja šetao puna tri sata. Prije šetnje sam se osjećao turobno, bez energije, malaksalo i pomalo depresivno. U šetnji sam sreo mnoge ljude koje volim, slušao pjev ptica i divio se prirodi i njenoj savršenoj ravnoteži. Podigao sam jedan opali list sa zemlje i držao ga u ruci kao da je oduvijek bio dio mene. Jednom psu lutalici bacio sam komadić hljeba, zbog čega me je on pratio natrag do ulaznih vrata. Više nisam bio turoban, depresivan, neraspoložen. Šetnja me okrepila, priroda me preporodila, osjećao sam da sam ponovo dio svega i da je sve dio mene. Ponekad je dovoljvo počastiti sebe jednom običnom šetnjom. Ponekad je dovoljno izići na vazduh i zaboraviti na brige i probleme.

Koliko sam puta rekao nekom “Dobar dan”, a da ga uopšte nisam pošteno ni pogledao, primijetio, doživio.

Koliko sam puta rekao nekom “Da, razumijem te šta pričaš”, a da nisam čuo ni riječi od onoga šta mi je pričano.

Koliko sam puta ljubio druge usne, ne osjećajući ništa i ne dajući ništa, predajući se samo strašću i povodeći se samo užitkom kojem sam robovao bez ostatka i obzira.

Previše puta da bih se mogao nazvati čovjekom.

PRVI SNIJEG

Posted: 4. januara 2015. in Uncategorized

Kalina, trogodišnja djevojčica velikih okica i razigranih uvojaka, toga dana je neizmjerno uživala u prvom snijegu ispred svoje zgrade, po prvi put svjesna njegovog postojanja, njegove prpošne bjeline, malih ledenih kristala i mnoštva pahuljica koje su joj upadale pravo u oči i usta, čineći je strašno nervoznom. Jednu po jednu hvatala je i topila vrškom ukrućenog jezika, uživajući u njihovom neobičnom i novom okusu. Čudila se odakle to one padaju, koliko im treba vremena da stignu od neba do zemlje i, najzad – ko ih je to napravio? Kako je moguće da ih je toliko mnogo, više nego zvijezda na nebu, više nego kamenja na zemlji, više nego igračaka u njenoj sobi, više nego pjegica na njenim obrazima? Pokušavala je da ih sve izbroji, ali joj se ubzo zavrtjelo u glavi. Slušala je kako magično pucketaju ti utabani i svjetlucavi kristali pod njenim stopalima, i poslije svakog koraka zagledala bi u plavičaste tragove koji su se već slijedećeg trenutka gubili ispod novih razigranih pahuljica, novih ledenih kristala. Bila je oduševljena. Nikada je nisu vidjeli tako srećnu i neobuzdanu. Trčala je kao bez glave od jednog do drugog ulaza, ne zaustavljajući se ni koliko bi joj trebalo da uhvati makar jedan dašak vazduha, da odmori svoje brze i nezaustavljive noge. Pucala je od smijeha dok je Snješku Bijeliću stavljala mrkvu između dva pivska čepa, neprestano ponavljajući: O, kako ovaj čiko ima ukusan nosić, jel mogu da ga grickam, jel mogu, jel mogu. Na kraju nije ostalo ništa od Snješkovog nosa, Kalina ga je cijelog pojela. A onda se dosjetila da sa obližnjeg drveta skoči u jednu poveliku gomilu snijega, visoku preko dva metra. Roditelji nisu htjeli ni da čuju za tu ludost. Pričekala je da se malo zapričaju, a onda se brzinom svjetlosti uspela na najnižu granu, spremna da se kao junaci iz dječijih crtića (njoj je bio omiljeni Spajdermen) otisne na sniježno brdašce. Otac je povikao NEEEEEEEEE, ali je već bilo kasno. Upala je sve do ušiju u mekani cjelac, jedva se nekako izvukavši iz zagrljaja bijelih kandži. I taman što su pomislili da je ovo bio vrhunac njenog neposluha, počela je da iz sveg glasa zapomaže: Hoću svoju baku! Hoću svoju bakicu! Gdje je moja baka? Ako mi ne kažete gdje je, pobjeću iz vrtića i preseliću se na Sjeverni pol. Majka ju je pokušavala umiriti, govoreći joj da će je sutra odvesti kod bake, kad mama i tata ne budu išli na posao. Otac je potvrđivao njene riječi, vadeći iz džepa slučajno zaboravljenu igračku, nekog zeca koji je, kada se pritisne crno dugme smješteno na zekinom trbuščiću, skakao uz pjesmu Gangam Stajl. Ne želim tog zeca, on je ružan – viknula je. Mrzim vas, mrzim vas. Ja samo volim svoju baku.
Za sve to vrijeme nije prestajala da trčkara tamo-amo, jureći pahuljice kao da su svici ili leptiri na livadi ispred bakine kuće. Svaka od njih bila je za nju nova radost, novi poklon, novo iznenađenje. Svaka je bila drugačija i na svoj način tajanstvena i lijepa. Željela je da ih sve uhvati, da ih poljubi, da se nikada ne istope na njenim nasmijanim usnama, zažarenim obrazima, zarumenjenom nosiću koji je svako malo trljala, time ga još više nadražujući. Otac joj je pokazao kako da napravi grudvu, kako da zamahne rukom i pogodi neki predmet u daljini. “Rekao sam predmet, a ne da ih bacaš prema drugoj djeci. Mogla bi nekog da povrijediš. Da to više nikad nisi uradila!” Naravno da ga nije poslušala. Naravno da je nastavila da se ponaša kao i sva druga djeca od tri godine i sa egocentričnim pogledom na svijet. Zar ona nije danas prvi put u životu obuhvatila neopisivu ljepotu prvog snijega, tog poetičnog vijesnika zimskih radosti i beskrajnih dječijih igara? Zar ovo nije bio za nju jedan od najsrećnijih dana u njenom životu, dan koji će joj se urezati u najdublje dubine njenog istinskog bića. Ne pokušavajte da me zaustavite, rekla je, ja sam Spajdermen i moj zadatak je da vas čuvam od loših ljudi. Ako me budete sputavali, postaću samo još gora. Roditeljima nije bilo jasno odakle joj takav riječnik, takav vokabular, takav rezon. Bili su uvjereni da je to pokupila iz nekog crtića, da je to čula iz nekog razgovora, možda od teta iz vrtića. Nisu se ljutili na nju što ih nije slušala, što je radila sve po svome i što se oglušila na svaku njihovu zabranu. Osmijeh na njenom licu brisao je sva pravila, rušio sve prepreke, poništavao sve zabrane. Zbog tog osmijeha vrijedilo je ponekad ignorisati bijes, ljutnju, nervozu, i jednostavno je pustiti da radi sve što joj se u tom času prohtje, pa makar to bilo u suprostnosti sa roditeljskim težnjama i ambicijama.

Objavljeno i na www.goranveselinovic.net

DNEVNIK JEDNOG LUDAKA

Posted: 7. decembra 2014. in Uncategorized

http://goranveselinovic.net/2014/12/07/dnevnik-jednog-ludaka/